Sove

Danas je u svijetu poznato 134 vrste sova. Stručnjaci ih svrstavaju u zajednički red sove (Strigiformes), koji sadrži dvije porodice: kukuvije(Tytonidae) i prave sove (Strigidae). Porodica kukuvija broji 10, a porodica pravih sova 124 vrste.
U Europi gnijezdi svega 13 vrsta, od Čega 10 vrsta obitava i u našoj zemlji.
Sove su rasprostranjene na svim kontinentima izuzev Antartika. Obitavaju u svim klimatskim zonama i nastanjuju gotovo sve kopnene ekosisteme: šurne, livade, pustinje, močvare, tundre; sva područja gdje mogu naći odgovarajuću hranu. Najveći broj vrsta nastanjuje tropski i subtropski pojas.
Ono što sove izdvaja od većine ostalih ptica, prilagodbe su na noćnu aktivnost koje im omogućavaju da izuzetno efikasno djeluju kao noćni grabežljivci. No, samo četrdesetak vrsta sova aktivno je isključivo noću. Daljnih Četrdeset vrsta pretežno je aktivno noću, ali love i danju, najčešće u sumrak i zoru. Ostalih pedesetak vrsta podjednako su aktivne noću i danju, a neke od njih čak su danju i aktivnije.

Građa

Za sove je karakterističan okruglast izgled i uspravno držanje. U odnosu na ostatak tijela, glava im je izuzetno velika. Na njoj se ističu velike, prema naprijed smještene oči, okružene u većine sova vijencem radijalno postavljenih pera, tzv. "licem". Kljun je kratak i kukast, slabo se ističe između perja. Krila su u većine sova relativno velika i zaobljena. Duža su u onih sova koje love na otvorenim područjima. U većine vrsta rep je kratak. Noge su snažne, a obično su perjem pokriveni čak i prsti. Kandže su snažne, duge i zakrivljene, prilagođene za hvatanje i usmrćivanje plijena.
Ruho sova je gusto i meko. te se doimlju mnogo težim nego to zapravo jesu. Obojenost je neugledna, prilagođena staništu u kojem sova obitava, što omogućuje da danju ostane nezamijećena na svojem odmorištu. Sove šumskih staništa su obično tamnije, smeđih ili sivih tonova, dok su one otvorenih staništa svjetlije.Po vanjskom izgledu mužjaci i ženke ne mogu se razlikovati, ali u većine vrsta ženke su krupnije i teže od mužjaka.

Let

Sove lete nečujno. Ova vrlo važna prilagodba znatno doprinosi efikasnosti lova u mraku - omogućuje sovama slušanje pokreta plijena i precizno usmjeravanje napada, kao i neopaženo približavanje plijenu. Letna i repna pera imaju specifične resaste rubove koji smanjuju zvučne vrtloge i time gotovo posve prigušuju zvuk koji nastaje pri letu. Velika površina krila omogućuje sovama let polaganim zamasima krila što dodatno stišava njihov let.
Noge i prsti u većine sova pokriveni su perjem, što im pomaže da stišaju prilazak prilikom obrušavanja. Ujedno, ova pera griju noge i služe kao zaštita od mogućih ujeda plijena.

Vid

Oko sove je vrlo veliko i izduženo, a rožnica i leća jako su uvećane. Zadebljala rožnica najvjerojatnije služi kao dodatna leća. Mrežnica i leća smještene su vrlo blizu. Slika je stoga manje disperzna i jasnija je. Mrežnica sova sadrži vrlo mnogo osjetilnih stanica u obliku štapića, jako osjetljivih na svjetlo. Udio čunjića, a to su stanice koje su osjetljive na boje i daju oštrinu slici, mnogo je manji. Kod ptica koje su uglavnom aktivne danju. npr. sokolovki, upravo je suprotno. Ljudi često misle da za danje svjetlosti sove vide slabo ili su čak slijepe. Međutim, vid sova danju je odličan - gotovo tako dobar kao i vid čovjeka. Štoviše, neke sove, npr. močvarna sova, pretežno i love pri dnevnom svjetlu. Iako su oči sova vrlo osjetljive na svjetlost, mišići šarenice su snažni i zjenice vrlo brzo mijenjaju veličinu - šire se u mraku a sužavaju pri svjetlu, regulirajući količinu svjetla koja ulazi u oko. Većina sova tijekom dana se odmara i pri tome zatvara oči - od tuda dojam "zaslje-pljenosti" pri dnevnom svjetlu.
Oči sova usmjerene su gotovo posve prema naprijed. Vidokrug tako položenih očiju djelomično se preklapa stvarajući, slično kao i u čovjeka, tzv. binokularnu sliku. Binokularni vid omogućava sovama preciznu procjenu udaljenosti, što je od vitalne važnosti kod hvatanja plijena.
Zbog veličine i grade sove ne mogu pokretati oči unutar očnih duplji. To je nadomješteno izuzetno pokretnim vratom, koji im omogućuje da okreću glavu i do 27O. Stoga sove mogu okrenuti glavu na leđnu stranu i gledati i ravno iza sebe!
Osjetila vida i sluha u sova su izuzetno dobro razvijena. Eksperimenti su pokazali da neke vrsta sova mogu i u potpunom mraku, oslanjajući se samo na osjetilo sluha, pronaći i uhvatiti plijen. No unatoč tome, sove koje izgube vid ne mogu preživjeti u prirodi. U normalnim uvijetima sova se služi s oba osjetila - jedno nadopunjuje drugo, ovisno o situaciji.
Velikim i vrlo osjetljivim očima sove iskorištavaju najmanje količine svjetla, što im omogućuje da vide u mraku. Međutim, kao ni druga stvorenja, ni sove ne mogu vidjeti u potpunom mraku. No, on rijetko, ako uopće i postoji u prirodi. Gotovo uvijek. Čak i u uvjetima koje čovjek doživljava kao potpuni mrak, postoji nešto nešto svjetla.
Specifična grada oka omogućuje sovi hvatanje i najmanjih količina svjetla, a snažne leće koncentriraju to svjetlo na osjetljivu mrežnicu.

Sluh

Sove imaju najbolji sluh od svih ptica, a njihove uši predstavljaju vjerojatno vrhunac razvoja slušnog aparata u životinjskom svijetu.
Unutarnje uho vrlo je veliko a slušna regija u mozgu sova ima mnogo više živčanih stanica nego u drugih ptica odgovarajuće veličine.
Ušni otvori su skriveni u perju, vrlo su veliki i najčešće smješteni asimetrično sa strane glave. Zvuk kojeg proizvodi plijen, dopire stoga u jedno uho djelić vremena kasnije nego u drugo, a to olakšava precizno utvrđivanje njegovog položaja.
Sove nemaju vanjskih ušiju. No, vijenac radijalnih pera tvori široko "lice" koje prikuplja zvučne valove na isti način kao vanjske usne školjke i usmjeruje ih do bubnjića unutar lubanje.
Pernati čuperci na vrhu glave nalik ušima, zamjetni u nekih vrsta, npr. u ćuka i ušare, nemaju ništa sa sluhom. Precizna uloga ovih čuperaka nije poznata, najvjerojatnije se sove njima služe da bi iskazale različita raspoloženja.

Ishrana

Sove su grabežljive! Najčešće se hrane sitnim sisavcima, uglavnom glodavcima i rovkama, ali love i ptice, vodozemce, gmazove, kukce, gujavice i slično. Sitnije vrste sova. npr. ćukovi, uglavnom se hrane kukcima.

U većine sova ishrana je vrlo raznolika, a udio pojedinog plijena u ishrani ovisi o njegovoj gustoći u staništu - najčešći je onaj koji je najbrojniji i time dostupniji. Međutim, postoje i izuzeci. Na primjer, sove ribarice (rod Ketupa) koje nastanjuju područja južne i istočne Azije gotovo se isključivo hrane ribom. Zbog toga imaju duge, gole noge prilagođene za hvatanje plijena u vodi. I neke europske sove pokazuju specijalizaciju u ishrani. Na primjer, sova močvarica uglavnom se hrani voluharicama. U godinama kada je brojnost ovih glodavaca niska, one sele u druge, voluharicama bogatije krajeve. Sove hvataju i usmrćuju plijen snažnim kandžama.
Kao ni ostale ptice, sove nemaju zube i ne mogu sažvakati hranu. Stoga manje životinje gutaju cijele, a veće trgaju na dijelove koje mogu progutati. Na ovaj način uz meso progutaju i ostale, neprobavljive dijelove plijena: kosti, dlaku, perje, hitinski oklop i dr. Ovi ostaci formiraju gusto umotane grudice, tzv. gvalice. a jednom ili dvaput dnevno izbacuju ih kroz usta.
Gvalice ne izbacuju samo sove već i mnoge druge vrste ptica: sokolovke, ćurlini. vodomari, vrane i dr.
Gvalice sova nalikuju gvalicama sokolovki. ali su mnogo "bogatije" kostima. Naime, želučani sokovi sova ne sadrže dovoljnu količinu solne kiseline koja bi razgradila tvrde dijelove i najveći dio skeleta plijena ostaje nerazgrađen.
Gvalice sova su vrijedan izvor podataka. Analizom sadržaja gvalica može se mnogo naučiti, ne samo o ishrani pojedinih vrsta sova, nego i o plijenu kojim se hrane. Gvalice se razlikuju po obliku, veličini i strukturi i često možemo odrediti od koje vrste potječu. No, pri sakupljanju gvalica moramo biti pažljivi - iako su najčešće izgled i veličina gvalica karakteristični za pojedinu vrstu sova, sadržaj može znatno utjecati na ovaj tipičan izgled i ponekad ne možemo biti sigurni kojoj sovi pronađena gvalica pripada.

Gniježđenje

Sove uglavnom ne grade gnijezda. Jaja legu u duplje, napuštena gnijezda drugih ptica, udubine u stijeni, tavane ili u udubljenja u tlu.
Većina vrsta ima jedno leglo godišnje. Broj jaja u pologu je različit, ovisan o vrsti i/ili raspoloživosti hrane. U našim krajevima, polog većine vrsta obično se sastoji od tri do pet jaja. U arktičkim krajevima, polog istih vrsta obično sadrži više od deset jaja. U godinama kada su populacije glodavaca niske, broj jaja u pologu je manji, a ponekad gniježđenje može i izostati.
Sovina su jaja bijela, gotovo okrugla i glatke površine. Vrijeme polaganja jaja jako varira od vrste do vrste, a ovisno je i o geografskoj širini, odnosno nadmorskoj visini. Hladnoća može odgoditi polaganje jaja i za više od mjesec dana, pa sjeverne populacije šumske sove, na primjer, polažu jaja i šest tjedana kasnije od južnih. Također, polaganje jaja može znatno varirati od godine do godine. Ženka leže po jedno jaje svakog, svakog drugog ili čak svakog trećeg odnosno četvrtog dana. Inkubacija (ležanje na jajima) počinje već sa prvim položenim jajem i ptići se ne izvaljuju iz jaja istovremeno. Stoga je razlika u veličini i starosti prvog i zadnje izvaljenog ptića, osobito u brojnom leglu, znatna. Inkubacija, ovisno o vrsti, traje 25 do 35 dana. Na jajima leži samo ženka, a mužjak joj donosi hranu.
Mladi su čučavci, izvaljuju se zatvorenih očiju, pokriveni gustim pokrovom pahuljica. O mladima se brinu oba roditelja.
Ptići napuštaju gnijezdo prije nego su sposobni za let, ali ostaju u njegovoj blizini, penjući se po granama i glasanjem obavještavajući roditelje o svom položaju. U to doba mladunci često padnu i na tlo te ih ljudi nalaze i "spašavaju". Nažalost, na ovaj način im ne pomažu, nego upravo suprotno! Ptići nisu napušteni, njihovi roditelji su u blizini i kad padne mrak, ostvarit će kontakt sa svojim potomcima. Najveća je pomoć ako ih se sa zemlje podigne na granu ili neko drugo uzvišenje kako ne bi postale lagani plijen mačaka.

Kukuvija

Dužine je 33-35 cm Prosječna je težina ženki oko 360, a mužjaka oko 310 grama. Odozgo je zlatnožuta, sa sitnim srebrnastim mrljicama. Odozdo je jednobojna, svijetla ili smeđastožuta. Noge su duge. Lice je izrazito, svijetlo, srcoliko i na njemu se ističu tamne oči. Nastanjuje otvorene krajeve, parkove, vrtove, naselja. Gnijezdi najčešće na tavanima, crkvenim tornjevima, rjeđe u dupljama. Polog čini obično 4-7 jaja, ali može biti i vrlo velik, čak do 14 jaja. Ženka leži na jajima 30-31 dana. Mladi su sposobni za let sa 50-55 dana starosti, a osamostaljuju se u dobi od 10-13 tjedana. Kukuvija ne huče, ali je u doba gniježdenja vrlo glasna - različiti zvukovi uključuju siktanje, hrkanje, krikove. U Hrvatskoj je česta u nizinskim područjima.

Ušara

Najveća europska sova. Dužina tijela je oko 70 cm. raspon krila 160-190 cm, a težina 2-4 kg. Kad stoji, na glavi su joj istaknuti pernati čuperci nalik ušima, i od tuda joj i ime. Ruho joj je tople smeđe boje, prsa su isprugana širokom prugama, "lice" je tamno i na njemu su osobito istaknute narančaste oči. Obitava na otvorenim predjelima, planinama i u šumama. Obično gnijezdi na tlu ili na policama stijena, spiljama i polupećinama. Jaja polaže na golu podlogu. Polog se obično sastoji od 2-4 jaja. Mladi se izvaljuju iz jaja nakon 34-36 dana. Gnijezdo napuštaju u dobi od 40 dana, a za let su sposobni s 50-60 dana starosti. Osamostaljuju se u dobi od oko 20-24 tjedna starosti. Teritorijalno glasanje mužjaka ušare je duboko i zvučno "huu' koje ponavlja u intervalima od oko 8 sekundi. Ženke se Često glasaju lavežom, koji sliči glasanju lisice. Hukanje mužjaka za mirnih noći daleko se čuje, čak 2 do 3 kilometra. Najčešće se glasa u sumrak ili u zoru. U Hrvatskoj je u prošlosti gnijezdila na mnogo širem području. Na žalost, danas je u unutrašnjosti postala jako rijetka, a relativno je još brojna samo u krškim područjima, u priobalju i na otocima.

Ćuk

Ćuk pripada najbrojnijem rodu sova (rod Otis) koji sadrži 33 vrste. Uglavnom su to sitne do srednje velike sove na kojima su dobro istaknuti usni čuperci. Većina se hrani kukcima, a rijetko i sitnim sisavcima. Medu najmanjim je sovama, raspona krila 55-60 cm. a težine oko 90 grama. Jedina je sitna sova s "ušima". Ruho je sivosmeđe, mramorasto i prošarano. Sitniji je od sivog ćuka, manje glave, dužeg repa i ne tako zdepast. Oči su žute. Ćuk je jedina naša sova koja je prava selica. Uglavnom seli u područje tropske Afrike, ali neke populacije zimuju i u području Mediterana. Čest je u vrtovima i gajevima, u gradovima. Obično gnijezdi u dupljama i rupama u zidovima. U pologu je obično 4-5 jaja. Ženka leži na jajima 24-25 dana. Mladi su sposobni za let s 21-29 dana starosti. Osamostaljuju se u dobi od 7-10 tjedana. Hrani se uglavnom beskralješnjacima, ali lovi i sitne glodavce i ptice. Njegov ustrajan monotoni zov, "ćuk", koji ponavlja u razmacima od tri sekunde, često se čuje za toplih ljetnih noći i jedan je od najprepoznatljivijih zvukova našeg priobalja. Aktivan je uglavnom noću.

Sivi ćuk

Ativan je pretežno noću, ali rado se sunča i danju ga često možemo vidjeti kako sjedi na električnim stupovima, ogradama ili krovovima. Čest je na otvorenim predjelima s grmljem i drvećem, u blizini ljudskih naselja, uglavnom vezan uz obradive površine. Gnijezdi u dupljama, u rupama u zidovima, u ruševinama. U pologu je obično 2-5 jaja. Inkubacija traje 27-28 dana. Mladi su sposobni za let sa 30-35 dana starosti, a osamostaljuju se u dobi od 8-9 tjedana. Zdepastog je tijela, velike glave i dugih nogu. Bijele točke na vratu tvore karakteristično V. Sivi ćuk je relativno mala sova, ali, s obzirom na veličinu, dosta snažna ptica sposobna hvatati iznenađujuće veliki plijen. Dužine je tijela oko 21-23 cm. raspona krila oko 60 cm i težine oko 175 grama. Izbjegava guste šume a u Europi se raširio uništavanjem starih nizinskih Šuma, tijekom poljoprivedne "revolucije" u Srednjem vijeku. Sivi ćuk je nizinska vrsta. Rijetko gnijezdi na visinama iznad 600 m. Teritorijalno glasanje je razvučenije od glasanja ćuka i na kraju se povisuje. U Hrvatskoj je dosta čest.

Šumska sova

Šumska sova je najčešća i najrasprostranjenija sova u Europi. Tipični je predstavnik roda Strix, koji broji 13 vrsta. U Europi gnijezde tri vrste iz ovog roda: šumska sova, jastrebača i velika sova. Ruho je odozgo smeđe ili sive boje. Odozdo je svijetlo-smede sa širokim tamnim prugama. Oči su tamne. Raspon krila je oko jedan metar. Prosječna težina mužjaka je oko 480 g. a ženke oko 590 g. Stanarica je i strogo teritorijalna vrsta. Nakon što mlada ptica jednom zauzme teritorij, brani ga i na njemu ostaje čitav svoj život. Gnijezdi u dupljama, starini gnijezdima drugihjJtica a povremeno i na tavanima kuća. U pologu obično ima 2-5 jaja. Ženka, leži na jajima 28-30 dana. Mladunci gnijezdo napuštaju u dobi od 25-30 dana, a za let su sposobni 10 dana kasnije. Osamostaljuju se u dobi od 15-17 tjedana. Nastanjuje šume, parkove i veće vrtove. Rado se glasa i vrlo je često možemo čuti. Izrazito je noćna vrsta. Glasanje se sastoji od dubokog hukanja. Frazu huu-huu-huu-huu;.... huu-uu-uu-uu ponavlja u razmaku od svake tri sekunde. Cesto se glasa s prodornim "kuvit". U Hrvatskoj je vrlo česta, posebice u šumovitim dijelovima zemlje.

Sova močvarica

Velika sova, dužine tijela oko 60 cm a raspona krila oko 130 cm. Prosječna težina mužjaka je oko 720 g, a ženki oko 870 g, pa čak i do 1000 g. Ruho je obično svijetlosive ili svijetlosmeđe boje sa tamno smeđim uzdužnim jasnim prugama, najjače izraženim s donje strane tijela. U Hrvatskoj su česte i vrlo tamne ptice, tako da se doimlju gotovo crnim. Letno perje i rep isprugani su poprečnim, širokim tamno smeđim prugama. Rep je dug i klinasto zaobljen, sa 5-6 širokih, naglašenih pruga podjednake širine, a u letu ga često drži obješenog nadolje. Radi dugog repa u letu ponešto podsjeća na jastreba, a otuda joj i hrvatsko ime - jastrebača. Glava je okrugla, šarenica je tamno smeđa, a oči su sitnije nego u većine ostalih vrsta roda Strix Što upućuje i na njenu znatnu dnevnu aktivnost. Vrlo je slična šumskoj sovi, ali je veća, ima duži rep i prilično male tamne oči. Polog jastrebače obično Čine 2-4-jaja. Inkubacija traje 27-34 dana. Mladi napuštaju gnijezdo sa 25 dana starosti, a sposobni su za let 1-2 tjedna kasnije. Osamostaljuju se sa 14-16 tjedana. Zov je podijeljen u dva dijela (kao i kod šumske sove): duboki dvosložni "vhu-uu", zatim stanka od 4 sekunde, te pet dubokih, zamuckujućih kliktaja "huu-hu hu-huu-hu". Ponekad se glasa i brzom serijom od 6 do 8 dubokih hukanja. U Hrvatskoj je mnogo rijeđa od šumske sove. Obitava u mješovitim šumama u planinskom području, ali gnijezdi i u starim nizinskim šumama hrasta lužnjaka.

Jastrebača

Jastrebača je sova otvorenih močvarnih staništa. Vrlo je nalik maloj ušari, ali uši su joj vrlo male i teško vidljive, a isprugana su samo prsa. Lice je izrazito svijetlo, s istaknutom tamnom maskom oko žutih očiju. Rep je jako isprugan. Raspon krila je oko 6Ocm, a prosječna je težina 300-400 g. Gnijezdi na tlu. U pologu je obično 4-8 jaja. Ženka leži na jajima 24-29 dana. Mladi napuštaju gnijezdo sa 20 dana starosti, a zalet su sposobni 2 tjedna kasnije. Samostalni su s 9-11 tjedana starosti. Aktivna je uglavnom u sumrak i zoru, ali često i tijekom dana. Kao i mala ušara. zimi je često u jatima. Hrani se uglavnom poljskom voluharicom, a u godinama kad su populacije ovih glodavaca niske, seli u druga područja. Teritorijalno glasanje je brza serija dubokih "puu". U Hrvatskoj je vrlo rijetka, gnijezdi svega nekoliko pari.

Mala ušara

Mala ušara ima istaknute duge usne čuperke. Ruho joj je sivkasto smeđe, a oči su izrazito narančaste boje. Od ušare se razlikuje po tome Što je znatno manja, a od sove močvarice po "dužim" usnim čupercima, žućkastijem ruhu, kraćim krilima, narančastim očima, ispruganoj cijeloj donjoj strani tijela i uspravnijem držanju. Raspon krila je oko 95 cm, a prosječna težina oko 250-300 g. Gnijezdi na rubovima šuma, u šumarcima, naseljima, pa i u gradskim parkovima. Lovi na mnogo otvorenijim staništima nego šumska sova. Obično gnijezdi u napuštenim gnijezdima drugih ptica, najčešće vrana. U pologu je obično 3-5 jaja. Inkubacija traje oko 25-30 dana. Mladi napuštaju gnijezdo sa 21-24 dana starosti, a sposobni su za let 10 dana kasnije. Izrazito je noćna sova. Rijetko se glasa, općenito je tiha osim u doba gniježdenja. Glasa se niskim "uu-uu-uu'", koje ponavlja svakih tri sekunde, a slično je gukanju gugutke. Tijekom zime se često skuplja u jata od više desetaka ptica. U Hrvatskoj je mala ušara jedna od najčešćih sova. a često gnijezdi uz naselja, pa i u gradskim parkovima.

Ćuk batoglavac

Veličinom je sličan sivom ćuku, ali se razlikuje po većoj i okruglijoj glavi s vrlo istaknutim licem okruženim tamnim rubom, te dužim repom. Raspon krila je oko 60 cm, a težina 90-170 grama. Polog obično čini 3-5 jaja. Inkubacija traje 25-32 dana. Mladi napuštaju gnijezdo sa 28-36 dana starosti i ubrzo su sposobni za let. Osamostaljuju se u dobi od 9-11 tjedana. Izrazito je noćna vrsta. Glasanje je vrlo brza fraza od 3-6 sličnih, visokih ali melodičnih tonova "puu-puu-puu", zadnja fraza obično ubrzava u ćurlik. U Hrvatskoj je relativno rijetka. Gnijezdi u mješovitim i crnogočnm šumama.

Ugroženost i zaštita

Na listi ugroženih gnjezdarica Europe danas se nalazi šest vsta sova: kukuvija, ćuk, ušara, bijela sova, sivi ćuk i sova močvarica.
Glavni uzroci smanjenja brojnosti sova promjene su i uništenja njihovih staništa. Navedene vrste uglavnom nastanjuju otvorena staništa - livade, pašnjake, oranice, voćnjake. Intenziviranjem poljoprivrede i ubrzanom urbanizacijom, u zadnjih je nekoliko desetljeća došlo do značajnih promjena u strukturi njihovih staništa. U svhu postizanja što većih prinosa, tlo se obraduje strojevima, primjenjuju se velike količine kemijskih sredstava (mineralna gnojiva i biocidi), prelazi se na uzgoj monokultura i uvođenje plantažnog gospodarstva. Za olakšavanje strojne obrade tla provodi se komasacija (okrupnjivanje) zemljišta čime nestaju, osobito u nizinskim krajevima, brojni gajevi, živice, stari voćnjaci. Nekad velike površine močvarnih staništa melioracijama su uništene i pretvorene u oranice.

Sove često stradavaju od trovanja biocidima. Nalaze se pri vrhu hranidbenih lanaca, pa su osjetljive čak i na relativno male količine biocida u okolišu. Naime, biocidi se nakupljaju duž hranidbenog lanca (npr. lišće-kukci-rovke-sove) i u njegovoj krajnjoj karici (sovama) ostaci otrova su toliko koncentrirani da dolazi do trovanja.
Sove danas često stradavaju u sudaru s autima na brzim prometnicama. Česte su i povrede ili usmrđivanja sova na električnim vodovima. Posebni je problem nedostatak pogodnih mjesta za gniježdenje. Sove uglavnom gnijezde u dupljama, rupama u zidovima, stijenama ili zaklonjenim mjestima na tavanima starijih kuća i štagljeva. Međutim, stabla s dupljama ruše se sanitarnom sječom, a stare kuće i štagljevi sve više nestaju. Moderne zidane kuće i gospodarske zgrade gotovo da i nemaju prikladnih mjesta za gniježdenje sova.
Nestajanje prirodnih duplji djelomično možemo nadoknaditi postavljanjem odgovarajućih kućica za gniježdenje. Međutim, kad postavljamo kućice za gniježdenje, treba to raditi planski i promišljeno. Štetno je. na primjer, postavljati kućice za gniježdenje šumske sove na rubove šuma, u gajeve ili voćnjake. Na ovaj način, naime, pomažemo agresivnijoj i jačoj šumskoj sovi da sa ovih staništa eliminira mnogo ugroženije vrste - sivog ćuka i kukuviju.
Mnoge vrste sova ugrožava uznemiravanje. To je jedan od razloga što je ušara, na primjer, danas u većem dijelu Europe vrlo rijetka i ugrožena vrsta. Ušara je osobito osjetljiva tijekom gniježdenja - gnijezdo može napustiti i pri najmanjem uznemiravanju. Ušara je česta gnjezdanca planinskih područja, gdje za gniježdenje odabire teško pristupačne litice. No u nekim područjima alpinisti i planinari danas su tako brojni i aktivni, da gotovo više i nema mjesta koja joj mogu osigurati potreban mir.

Pored toga što su zakonom zaštićene, još i danas ljudi često proganjaju i ubijaju sove.
Neodgovorni lovci ih ubijaju iz trofejnih razloga ili radi zabluda o njihovoj štetnosti za lovnu divljač. Na udaru lovaca najčešće je ušara. No iako ušara može hvatati i krupniji plijen, npr. lanad, to čini vrlo rijetko. Najčešće se hrani sitnim sisavcima, voluharicama i miševima.
Sove su često žrtve praznovjerja. Ljudi ih nastoje ubiti ili otjerati iz svoje blizine. Od davnine sove su na zlu glasu - smatraju ih pticama zloslutnicama. simbolom smrti, glasnicima loših vješti. Razlog ovom praznovjerju leži u čovjekovom nepovjerenju spram stvorenja koja teško i rijetko uočava u svojoj okolini. Ljudi najčešće nisu svjesni stalne prisutnosti sova u svom susjedstvu -rijetko ih čuju, a još rjeđe vide. Kad ih ipak uoče, "iznenadnu pojavu" sove u svojoj blizini doživljavaju kao opomenu, poseban "znak" kojem pokušavaju dati određeno, obično negativno, tumačenje. Ovakve "iznenadne pojave" sova osobito su česte u sezoni gniježdenja kad su one aktivnije, češće se glasaju, te ih i ljudi lakše uočavaju. U glasanju sova, međutim, nema nikakve mistike - to je tek oblik komunikacije: mužjak tako "razgovara" sa ženkom, "susjed" sa "susjedom", mladunci sa roditeljima. Svaka vrsta ima svoj vlastiti prepoznatljivi "jezik" - osobitu kombinaciju hukanja, krikova, skvičanja ili raznih drugih zvukova. Za nenaviklo uho i uplašenog čovjeka ova glasanja mogu biti neprijatna. No. kao što pjev slavuja, kreker žaba ili cvrčanje cvrčka nema nikakve veze s čovjekom, tako ga nema ni nukanje šumske sove, lavež usare ili ćukanje ćuka. To su sve normalni/viflcovi, "glasovi" prirode, odraz njene raznolikosti i bogatstva i stoga bi trebali biti sretni kad čujemo huk sove u svojoj blizini.